POVIJEST BORILAČKIH VJEŠTINA

OPĆI UVOD

Gotovo svi narodi svijeta imaju u svojoj povijesti nekakav trag zapisa o njegovanju i razvoju borilačkih vještina na svom
području, bilo sa ili bez upotrebe nekog oružja. Neke autohtone borilačke vještine održale su se na tim prostorima i do danas,
neke su izčezle sa svojim narodima koji su ih razvili, a neke su se asimilirale među pripadnike drugih naroda i civilizacija –
bilo da su se kao takove samostalno održale , bilo da su se stopile i obogatile sa već postojećim domaćim borilačkim sustavima.
Danas postoji nekoliko teorija o povijesnom razvoju borilačkih sportova i vještina kako sa tako i bez upotrebe oružja
( teorija centraliziranog porijekla, teorija sličnih uvijeta, teorija velikih osoba, teorija političko – povijesnih uvijeta, sociološko – klasna teorija, itd. ) koje sve – budući da su osnovane dijelom na usmenim predajama, dijelom na zapisima i crtežima starih artefakata (od pečinskih crteža do manuskripata ) a dijelom na pokušajima logičkog povezivanja dostupnih podataka i misaonih konstrukcija cjeline – često u sebi sadrže još nerazjašnjena pitanja te potrebu za sveobuhvatnijom i detaljnijom sveukupnom slikom. No, sigurno je jedno : one su postojale na svakom kontinentu , i sigurno u različitim oblicima povijesnih kontakata i povijesnih uvijeta njihovih stanovnika, imale više ili manje utjecaja jedne na druge. Stoga niti jedna od ovih pojedinačnih teorija
ne smije pretendirati da daje jedino istinitu i isključivu sliku njihovog povijesnog razvoja. Sve zajedno, one mogu ponuditi mnogo kvalitetniji uvid u nju! O tome nam danas govore otkrivene zabilješke i crteži nađeni na starim manuskriptima Japana, Kine,
Indije, Perzije, Egipta, Mongolije, Nepala ( Tibeta ) pa i drugih još starijih naroda Srednje i Južne Amerike, Australije, Afrike i Azije, ali i sa područja današnje Njemačke.Tako su u Europi poznatiji borilački sustavi bez upotrebe oružja : prvobitni starogrčki «pankration», hrvanje grčko-rimskim stilom, hrvanje slobodnim stilom, ruski sambo, engleski boks, francuski savate, njemačka kombinacija hrvanja i udaračkih tehnika, itd.No, budući da nas u biti zanima povijest nastanka i uloge ju-jitse kao borilačke vještine, to ćemo se najprije ukratko osvrtom ograničiti na povijest istočnjačkih borilačkih vještina bez oružja – i to u
području gdje je ona i nastala. I ona je osnovana dijelom na usmenim predajama, dijelom na zapisima i crtežima starih artefakata
( manuskripata ) a dijelom na pokušajima logičkih povezivanja dostupnih podataka i misaonih konstrukcija cjeline njenog povijesnog razvoja.Stoga ćemo ovdje podastrijeti samo neke važnije dostupne podatke o važnijim povijesnim događanjima
kako na Dalekom Istoku općenito, tako i Japanu posebno.

u starom manuskriptu «Nihongi» koji je zapravo pisana kronika rane japanske povijesti, navodi se da se 23. godine prije Krista, održao u Japanu javni dvoboj – nadmetanje bez upotrebe oružja – dvojice lokalnih šampiona ( Kuyehaya i Nomi no Sukune ) pred samim tadašnjim carem. Dvoboj je počeo izmjenjivanjem hrvačkih tehnika a završio udarcima koji su bili smrtonosni za jednog od njih. Ovi, povijesno točni podaci, jasno govore o dvije stvari : veoma ranom postojanju borilačkih vještina bez upotrebe oružja na tim prostorima , te o razvijenosti i kompleksnosti istih, budući da se tu decidirano spominju kako hrvačke tako i udaračke tehnike u borbi, što je tipično za ju-jitsu.

oko 560. godine n.e. , indijski budistički monah Bodhidharma ( Daruma , Ta – Mo ) putuje iz Indije , preko Nepala
( Tibeta ) u Kinu i na tim prostorima, uz budizam, širi i poučava sustav borilačkih pokreta ( vježbi – koje su u početku bile smišljene da održe budnima monahe u dugotrajnim budističkim molitvama ) nazvanih «Ekkin – Kyo» ( Ekkin «Sutra» ),
a koje su se sastojale od derivata oponašanja borbenih pokreta pojedinih životinja. Nastanivši se dulje u kineskom budističkom manastiru ( hramu ) Shaolin ( također poznat i pod imenom : Shorn-ji ) u kineskoj pokrajini Honan , poučavao je duže vrijeme njihove monahe u tim vježbama, tako da su oni došli na glas kao izuzetno zdravi ljudi te čvrsti, vješti i hrabri borci !

u samoj Kini se u to vrijeme razvijaju brojni stilovi brojnih borilačkih vještina sa zajedničkim nacionalnim imenom «Kung
( Gung ) Fu Wu Shu» tj. «dobro naučena vještina borenja» , danas popularno kraće nazvana «Kung ( Gung ) Fu» ,
čiji je poznati popularizator ( inače genijalni inovator , reformator i sistematizator suvremenih borilačkih sustava ) bio njegov vrhunski majstor i talentirani filmski glumac Bruce Lee (umro 1973. godine ).

U 17. stoljeću ( oko 1619. godine n.e. ) iz Kine u Japan ( na otok Okinawu ) dolazi jedna svestrana, provjereno povijesno postojeća osoba, koju se često navodi kao jednog od začetnika ju-jitse. To je CHIN GENPIN , bivši učenik Shaolin hrama , ekspert u borilačkim vještinama ali također i u literaturi, poeziji, i arhitekturi.
U Japanu je 1626. godine susreo tamošnjeg majstora borilačkih vještina FUKUNO MASAKATSU-a , koga je – zajedno sa malom grupom drugih osoba zainteresiranih za borilačke vještine, podučavao svojim tehnikama borbe.
No, očito je da su već i prije dolaska Genpina, u Japanu postojali različiti sustavi obuke u borilačkim vještinama
tj. različite ju-jitsu škole ( Ryu ) , što potvrđuju i mnogi drugi povijesni dokumenti.

U samom Japanu, povijest borilačkih vještina sa i bez oružja izuzetno je jako bila vezana uz unutarnje japanske političko-povijesne mijene tj. periode povijesti Japana. Japanske carske dinastije su se izmjenjivale u različitim povijesnim periodima: Stari period( do 650. godine n.e. ), Nara period ( 650. – 793. godine n.e. ), Heian period
( 794. – 1191. godine n.e. ), Kamakura period (1192. – 1336. godine n.e.), Muromachi period ( 1337. – 1563. goodine n.e. ), Azuchi period ( 1564. – 1602. godine n.e. ), Edo period ( 1603. – 1867. godine n.e. ) i Meiji
period ( 1868. – do danas ) .

Unutar tih perioda, vrlo često je carska vlast bila realno podređena vlasti velikih zemljoposjednika (daimyo) koji su oko sebe okupljali naoružane profesionalne vojnike – ratnike ( bushi ili samuraji ) te na taj način uspostavili neku vrstu
vojne diktature ( shogunata ) sa vlastitim vojnim vladarom ( shogunom ) .

U najranijim periodima u Japanu je bila razvijena borilačka vještina nazvana «sumai» - preteča današnjeg modernog «sumo hrvanja» . Već u tim najranijim periodima ona je imala svoja dva oblika : kao ratnička vještina i kao natjecateljski sport sa gledaocoma. Nešto kasnije, ona se razvija u vojni stil borenja nazvan « kumiuchi» ili «yori - kumiuchi» i postaje podržavana u rastu i razvoju i od strane samih careva. Ona se dalje razvija u tipičnu vojnu vještinu
za borbu ratnika ( «bushi» ) na bojnom polju i nastaju njene različite ratničke škole «bugei» ( «kakuto bugei» ) ili «bojutsu ryuha» .Te vještine izdigle su kastu ratnika na vrlo utjecajnu i važnu poziciju i ona prerasta u kastu «samuraja» - naoružanih ratnika-plaćenika koji su na povijesni piedestal iznijeli važnost i vrijednost VJERNOSTI u služenju svom gospodaru . Tako je vještina «bugei» bila koncentrirana na aristokratsku vojnu klasu i potpuno odvojena od nižih
slojeva društva.

1532. godine , skoro pred kraj Muromachi perioda , nastaje u Japanu PRVA POVIJESNO DOKUMENTIRANA JU-JITSU ŠKOLA : «TAKENOUCHI RYU» . Ova škola imala je neuobičajeno veliki broj tehnika borbe bez upotrebe oružja, i gotovo uvijek se citira kao izuzetan prethodnik modernog samoobrambenog stila ju-jitse.

1543. godine Japan upoznaje i vatreno oružje i ubrzo se razvija vještina njegove uporabe zvana «hojutsu» .

1588. godine , zabranjeno je nižim klasama nositi i upotrebljavati mač ( «katana» ) kao oružje. Samo kasta samuraja i vladara je imala tu privilegiju. To je vrijeme u kojem su samuraji doveli gotovo do savršenstva svoju vještinu borbe mačem
( «tachi» , «katana» ili «dai-katana» ) . To je također vrijeme kada su kulminirale unutarnje političke napetosti
u Japanu zbog čega i dolazi 1601. godine do čuvene bitke kod Sekigahare , nakon koje se ustoličuje Tokugawa shogunat kao jedina snažna politička baza u Japanu.

U tada nastupajućem Edo periodu Japan je u čvrstoj izolaciji od ostatka svijeta , koju mu je nametnuo vladajući Tokugawa shogunat. Nametnuta su čvrsta i striktna pravila i kontrole društvenog ponašanja, odgoja pa i kretanja zemljom. S druge strane, dostignut je prvi puta u dugoj povijesti Japana dugogodišnji mir u kojem su društvene privilegije, moći, i bogatstvo samurajske kaste dostigle vrhunac. No, s tim mirom i primarna okupacija samurajske kaste se promijenila : iz ratnika oni se polako pretvaraju u državne službenike , kojima je sada glavna okupacija ne rat nego odgoj i kulturni razvitak.

Na području borilačkih vještina dolazi do zapostavljanja vještina vođenja rata na bojnom polju i vještina vezanih
za obranu oružjem , a razvijaju se civilni aspekti borilačkih vještina tj. počinje procvat različitih škola samoobrane
bez upotrebe oružja. Upravo u Edo periodu osnovan je najveći broj škola klasičnog ju-jitsu-a u Japanu ( «koryu
ju-jitsu» ) ,koje se odvajaju od dotadašnje bugei / bujutsu tradicije . I upravo u Edo periodu dolazi kontaktima i do dubokog utjecaja kineskih borilačkih sustava na domaći ju-jitsu ( Chin Genpin , 1619. godine ) . No njihov utjecaj je bio više u smjeru naglašavanja udaračkih tehnika koje su dolazile iz «kenpo»-a za razliku od tipično hvatačkih i hrvačkih tehnika domaće vještine.

Tokugawa shogunat je vladao Japanom za Edo perioda više od dva stoljeća, i za to vrijeme koryu ju-jitsu škole su
enormno dobile kako na brojnosti ( preko 700 povijesno dokumentiranih škola ) tako i na tehničkoj kvaliteti i dubini. No, na kraju Edo perioda dešava se obrat ! Dugogodišnji mir izvršio je korijenite izmijene u ratničkoj klasi i uvelike umanjio interes za borilačke discipline. Štoviše, vlast Tokugawa postajala je sve nepopularnija zbog svoje izolacionističke politike i stege. Stoga su i borilačke vještine pa i ju-jitsu postale sinonim stare i nepopularne vlasti i suprotnost novim stranim idejama. Počelo je cvasti enormno i nezdravo rivalstvo među ju-jitsu školama kroz brojna izuzetno brutalna natjecanja njihovih učenika, sve da bi pokazali superiornost jednog stila nad drugim. Ju-jitsu je
postao tako sve češće posao varalica i lopova i njegov društveni ugled je jako trpio i udaljavao se od stvarnog duha koryu ju-jitsu-a .

No, izuzetno popularan potez u tom rastućem nezadovoljstvu povukla je japanska inteligencija putem «revolucije bez prolijevanja krvi» , postavljajući cara iz dinastije Meiji za kontrolora situacije u kojoj se našla nacija, i to je povelo
Japan u pokušaj da se u što kraćem periodu uklopi u nastupajuće novo doba. Nastaje Meiji period. Klasa samuraja koja je bila kičma tradicionalnih borilačkih vještina pa i ju-jitse, u tom je periodu bila potpuno diskreditirana i uklonjena sa političke pozornice. Japan je jako žurio da usvoji zapadnjačke ideje, vrijednosti i tehnologiju. Tradicionalne japanske vrijednosti, koncepti i aktivnosti smatrane su nazadnjačkim, pa je postojala opasnost da i ju-jitsa kao takova odumre. Simbol samuraja – mač ( «katana» ) 1877. godine proglašen je nelegalnim u javnosti.
Mnogi majstori ju-jitse morali su pronaći novi posao.

KRATKA POVIJEST JUDOA :

U to vrijeme jedan japanac, JIGORO KANO , počeo je učiti ju-jitsu. U svojim ranim dvadesetim godinama on stječe majstorska zvanja u dva različita stila koryo ju-jitse. No, nezadovoljan mnogim ključnim aspektima tradicionalne ju-jitse, Kano pokušava i uspjeva reformirati japanske borilačke vještine razvijajući svoj «KODOKAN JUDO» i otvarajući svoju školu 1882. godine. U kratkom periodu okupio je oko sebe brojne i talentirane učenike čije vještine je usavršavao novim metodama treninga. Njegov KODOKAN je imao borbe sa brojnim tradicionalnim ju-jitsu školama , što je kulminiralo POLICIJSKIM TURNIROM u Tokiju 1886. godine.Fantastične pobjede koje je tu sa svojim učenicima izvojevao dale su veliki kredibilitet mladom Kano-u i njegovoj školi pred puno starijim stilovima
ju-jitse.

Od tada, JUDO ( = «nježni, blagi, meki Put, način» ) je postao vodeći borilački sport u Japanu, dok je kory ju-jitsu polako tonuo u zaborav.

1887. godine Kodokan je brojio preko 1500 studenata judoa !

Jedini nenadani poraz Kodokan je doživio u meču ( 1900. ili 1905. godine ) na koju ga je izazvala relativno mala i nepoznata ju-jitsu škola «FUSEN RYU» na čijem čelu je bio MATAEMON TANABE , a koju je osnovao TAKEDA MOTSUGE ( 1794. – 1867. ). Ta škola je uvidjela da je tada u Kodokanu postojao izuzetno mali broj tehnika borbe na tlu, i na tome je izuzetno radila i uznapredovala. Time je i pobijedila Kodokan ! Kano je nakon tog meča osobno zamolio Tanabea da ga poučava tehnikama borbe na tlu. Nakon toga Kano i učenici judoa u Kodokanu puno više pažnje posvećuju razrađivanju i usavršavanju tehnika borbe na tlu ( «ne-waza» ) , zbog koje sam judo postaje potpuniji i sve popularniji, a sama škola Fusen – ryu polako odlazi u sjenu judoa .

1911. godine judo je postao dio javnog školskog programa a i počine se sve više i dalje širiti u svijet .

KRATKA POVIJEST KARATEA :

U vrijeme kada je Bodhidharma počeo širiti svoj sustav učenja borilačkih vještina u hramu Shao-lin ( Shorin-ji ) , ta metoda njegovog poučavanja i stila borenja nazvana je SHORIN–JI KEMPO , prema istoimenom kineskom hramu u kojem je i nastala. I upravo je ta metoda borenja bila ona koja je prva pristigla na japansko otočje Ryukyu i na otok OKINAWU , gdje se dalje pomiješala sa domaćim znanjem borilačkih vještina i razvila u poznatu okinavljansku borilačku vještinu poznatu pod nazivom OKINAWA – TE ( = «okinavljanska šaka» ),
koja je preteča današnjeg karatea.

Iako nema dokumentirane evidencije da posvjedoči činjenice kao što su : datumi pojavljivanja i nastanka tih vještina
ili koje su tada postojale prve škole tih metoda borenja, za vjerovati je da se karate u tim svojim prvim oblicima –
kao Shorin-ji Kempo - morao na Okinawi pojaviti vrlo rano. Upravo je to i uzrok zašto se danas smatra da je KENPO unikatna vještina sa otoka Okinawe !

Prije nešto više od četiri stotine godina, nakon što je čuveni kralj-heroj SHO – HASHI ujedinio tri velika teritorija otoka Okinawe, izdana je prva službena zabrana nošenja oružja za niže klase na Okinawi. Oko dvije stotine godina nakon toga svo oružje nađeno kod nižih klasa je konfiscirano . Kao rezultat tih dvostrukih zabrana , među narodom je u tajnosti izuzetno porasla popularnost bavljenja ovim vještinama samoobrane bez oružja.

Nema sumnje da su mnogi eksperti borilačkih vještina koji su putovali između Okinawe i Kine značajno doprinijeli razvoju i stalnom usavršavanju udaračkih borilačkih vještina – kako u Kini ( «Kineski boks» ) tako i puno više na Okinawi ( «Okinawa – te» ).

Upravo zbog značajnog utjecaja kineskih borilačkih sustava i njihovih borilačkih eksperata na domaću okinavljansku baštinu borilačkih znanja, novonastali borilački sustav stanovnici Okinawe su u prošlosti nazivali KARA – TE. Ovdje je prva riječ značila pridjeve «staro-kineski, strani» i pisala se specifičnim japanskim ideogramom čije je značenje izvedeno iz njegove upotrebe kao oznake za staru kinesku carsku dinastiju TANG ( 618. – 907.) , a druga je značila imenicu «šaka». Tada je po prvi puta i nastala riječ-kovanica : KARATE u značenju : « kineska šaka » .

No dosta kasnije, početkom proškog stoljeća, uzrokovano političkim odnosima Japana i Kine ali i činjenicom da su japanci već davno počeli smatrati karate kao svoju autohtonu borilačku vještinu, koristi se jezična mogućnost da se ideogram KARA drugačije napiše ali da se čita na isti način kao i do sada. Tako se od tada taj prvi ideogram u riječi «karate» piše drugačije, čita isto kao i prije, ali sada ima i drugo značenje : «prazan» . Ovo «prazan» , može imati dva smisla : prvi smisao je «bez oružja, goloruk» a drugi smisao je «bez predrasuda prema borbenim situacijama ali isto tako i prema primanju novih znanja i učenja, bez uzrujanosti, napetosti, sebičnosti, loših misli i osjećaja koji mogu kočiti spontane i točne reakcije borca u borbi» tj. «biti kao čisto ogledalo koje ne iskrivljuje reflektiranu zraku sunca ili tiha dolina koja točno jekom odražava zvuk koji u nju dođe» ! Drugi ideogram , «TE» , je ostao isti i u pisanju, i u značenju i u izgovoru !

U počecima nastanka termina KARATE , nastao je i jedan širi termin vezan uz pogled istočnjaka na svijet uopće pa tako i na bavljenje karate vještinom i na karakteristike osobe koje smatraju da karate treba da razvija : unutrašnju poniznost i izvanjsku ljubaznost. To se ne postiže preko noći , već se usavršava na čitavom životnom Putu. Tako je nastao i pojam : KARATE – DO ( «DO» znači «put , način» ) koji znači pogled na karate i prakticiranje karatea kao NAČINA SVOG ŽIVOTA .

Na Okinawi je, krajem 19. stoljeća, u mjestu Shuri, počeo intenzivno, kao vrlo mlad ali tada i slabašan dječak, trenirati Okinawa-te GICHIN FUNAKOSHI ( 1868. – 1957.) . Brzo je napredovao do majstorkih zvanja u ovome i više drugih borilačkih sustava, a njegova predanost i uspješnost upravo u toj vještini dovela mu je brojne talentirane tadašnje borce kao njegove učenike.

1902. godine na Okinawi je prvi puta KARATE javno uveden kao obavezni predmet u škole odlukom Ministarstva Obrazovanja , nakon što se uvidjela njegova velika zdravstvena i psiho-fizička vrijednost .

1906. godine Funakoshi sa grupom svojih studenata putuje Okinawom i prvi puta izvodi organizirane javne demonstracije karatea.

1916. i 1917. godine Funakoshi je pozvan sa svojim studentima da demonstrira karate po prvi puta izvan Okinawe - u Kyotu , u ustanovi BUTOKU-DEN koja je u to vrijeme bila službeni centar japanskih borilačkih vještina.

Početkom 1921. godine Funakoshi izvodi u rodnom mjestu Shuri na Okinawi demonstraciju karatea pred samim japanskim carem kome se izvedba izuzetno svidjela.

1922. godine Funakoshi je sa svojim studentima pozvan da održi demonstraciju karatea u Tokiju na Prvom Japanskom Nacionalnom Atletskom Natjecanju , čime je zadivio prisutne i pozvan je da ostane izvjesno vrijeme u Tokiju kako bi pomogao daljem, jačem i bržem širenju karatea po čitavom Japanu. Također je tada zamoljen da svoje znanje prenese i putem knjiga i priručnika, što je on prihvatio i učinio – shvativši ogromno značenje svih tih postupaka za dalju budućnost karatea.

Svoj stil treniranja karatea Funakoshi je nazvao prema svom nadimku Shoto : SHOTO – KAN . Ovaj naziv je simboličan i ima dva moguća značenja: prvo značenje je : «tigar u kući» i treba da asocira na snagu i strašne mogućnosti onoga koji prakticira taj stil ( može napraviti strahote kao kada tigar upadne u kuću ) a drugo značenje je : SHO (= veliki snažni oceanski valovi , koji simboliziraju ogromnu dinamičku snagu vježbača ovoga stila ) i TO ( = veliki čvrsti , nepomični stogodišnji borovi koji trebaju asocirati na veliku statičnu snagu vježbača ovoga stila ) !

U to vrijeme , na Okinawi ali i na ostalom dijelu Japana , nastaju derivati osnovnog , početnog stila karatea sa Okinawe i to postaju različiti STILOVI KARATEA ( SHOTO-KAN, SHITO - RYU, GOJU – RYU, WADO – RYU, ...) .

Ono zbog čega ovdje spominjemo Gichina Funakoshija nije samo njegov izuzetan talenat i znanje u karateu, nego nadasve njegovo revolucionarno djelovanje na području karatea : on je , naime , prvi iz karatea kao vještine utemeljio KARATE KAO SPORT ! Učinio je to već na prvim okupljanjima svojih studenata , gdje je iznio svoja uviđanja o daljem očuvanju i razvoju karatea. Iz karatea kao vještine izbacio je tehnike i načine njihovog izvođenja koje su imale jedini cilj maksimalno povrijediti napadača. Napadač je sada postao PARTNER u sportskoj borbi. Uvođenjem PRAVILA za izvođenje tehnika u borbi ali i za odvijanje samog natjecanja u borbama, Funakoshi je po prvi puta u karate uveo pojam SPORTSKE BORBE kojoj nije krajnji cilj potpuna destrukcija protivnika nego prikupljanje bodova POENTIRANJEM tj. KONTROLIRANIM IZVEDBAMA DOZVOLJENIH KARATE TEHNIKA na partneru. Time je omogućio dalji aktivan i uspješan život karateu u novom svijetu, odnosima i okolnostima koji su neminovno nastupali ! Također je uveo i pravila natjecanja u KATAMA ( formama ) kroz koje su uspješno očuvale do danas sve tadašnje poznate tehnike karatea kao vještine ! Ovim činom je stao uz bok povijesno važnih osoba koje su bitno i uvelike doprinijeli očuvanju, uspješnosti i razvoju borilačkih sustava kroz povijest !

AIKIDO :

Aikido je danas borilačka vještina koja svoje početke ima u staroj japanskoj borilačkoj vještini AIKI JUJUTSU koju je njegovala i razvijala DAITO škola ju-jitse koju je osnovao MINAMOTO YOSHIMITSU ( 1045. – 1127. ) .
Za potpuni razvoj i oblikovanje aikidoa u današnji postojeći oblik zaslužan je najviše njegov veliki majstor , učitelj i sistematizator: UESHIBA MORIHEI ( 1883. – 1970. ) .

Sam naziv AIKIDO je složenica od slijedećih japanskih riječi : AI (= harmonija, sklad ) , KI (= energija, snaga ) i DO (= put, način ) ! Potpuni smisleni prijevod riječi AIKIDO je dakle : «PUT tj. NAČIN USKLAĐIVANJA
( tj. HARMONIJE ) ENERGIJE» .

Iako u nekim aspektima aikido može biti sličan judou , partneri u borbi ne hvataju jedan drugoga za ovratnike i rukave već uglavnom ostaju razdvojeni jedan od drugoga. Aikido tehnike uglavnom nastoje koristiti slabosti protivnika u zapešču i ostalim zglobovima ruku. Kretanje u aikidou se izvodi na principu ukapanja u kretanje protivnika te iskorištavanja i usmjeravanja njegovog kretanja i inercije , a putanja kretanja je - uz pravolinijsku - vrlo često polukružna ili kružna.

Aikido vježbači ne održavaju natjecateljske turnire. Njihova tehnika daje naglasak na samoobranu, što je osnovni razlog popularnosti aikidoa među ženama ali i u državnim organima održavanja reda.

Tehnike aikidoa u današnjoj ju-jitsi najviše dolaze do izražaja u njenoj natjecateljskoj disciplini «DUO – SUSTAV» .

JU – JITSU :

U Kini je i prije dolaska i djelovanja BODHIDHARME tj. i prije formiranja različitih stilova KUNG-FU WU-SHU
vještine ,postojala domaća borilačka vještina - dosta kasnije nazvana izmješanim francusko-japanskim terminom :
SININ -JITSU (JUTSU ) ili tzv. "KINESKI JU-JITSU" - koja je u sebi sadržavala široki dijapazon udaračkih , hrvačkih
i akrobatskih tehnika , tehnika uporabe različitih tadašnjih oružja ali i različitih drugih znanja ( psihologija i različite taktike borbi bez i sa oružjem , pojedinačnih i grupnih sukoba , različite metode prikrivanja i prikradanja , izrade i uporabe različitih biljaka i kemikalija kako za liječenje tako i za onesposobljavanje protivnika , itd. ).Kasnije je ona sve više miješana sa nadolazećim tehnikama različitih KUNG-FU WU-SHU stilova , i upravo kao takova je u međusobnim kontaktima Kine i Japana i prenešena najprije na otok Okinawu i tamo se izmiješala sa domaćom borilačkom vještinom OKINAWA - TE
( ili " TO-DE" ) ,a na ostalim japanskim otocima je snažno utjecala na razvoj slične japanske borilačke vještine - NINJUTSU ili "VJEŠTINE POSTAJANJA NEVIDLJIVIM" čiji su klanovi i škole cesto - kao plaćenici pojedinih japanskih feudalnih vladara - DAIMJO-a - odradili različite špijunske zadatke i time često odigrali presudne uloge u tadašnjoj borbi vladajućih japanskih klanova za prevlast!

Prve borilačke vještine bez uporabe oružja u Japanu, u svojim ranim počecima, imale su različita imena i nazive. Termin «JU-JITSU» iskovan je u relativno kasnijoj japanskoj povijesti. Umjesto njega, često su se upotrebljavali termini: yori-kumiuchi , taijutsu , Ya-wara ( Shomin ya-wara ) i wajutsu za slične ili srodne vještine. Ono što je nedostajalo u tim ranim nastojanjima kreiranja borbenih metoda i sustava , bio je sustavni pristup problemu !

Sam naziv «JU-JITSU» znači u prijevodu sa japanskog jezika «blaga (nježna) vještina» . Isto znači i termin «JU-JUTSU» , budući da za našu riječ «vještina» , japanci koriste oba termina: «jitsu» i «jutsu» . U kasnijim , suvremenim fazama razvoja ove vještine , dolazi do nametnutog razlikovanja ovih termina. Pa tako danas termin «ju-jutsu» predstavlja uglavnom vještinu samoobrane koja je ustvari sastavljena od klasičnih tehnika judo sporta sa elementima judoa koji su u sportskoj judo-borbi zabranjeni te sa nešto malo nadogradnje udaračkih tehnika «atemi waza» . Termin «ju-jitsu» danas isključivo predstavlja ju-jitsu kao SPORT , čija se sportska natjecateljska disciplina SPORTSKE JU-JITSU BORBE sastoje isključivo od sportski dozvoljenih judo tehnika i od sportski dozvoljenih karate tehnika , međusobno povezanih i osmišljenih specifičnim pravilima sportske ju-jitsu borbe. One su način kako jednu – danas već sigurno općedruštvenu vrijednost kao što je to ju-jitsu – prilagoditi suvremenim stavovima , potrebama i načinu života današnjeg čovjeka , te joj tako postići iznimno veliku zanimljivost i popularnost kod svih uzrasta i spolova !

Druga natjecateljska disciplina ju-jitsu sporta je tzv. «DUO – SUSTAV» i on predstavlja unaprijed dogovorenu i vrhunski uvježbanu samoobranu dva partnera pri čemu oni mogu upotrebljavati sve tehnike ju-jitse ( karatea, judoa, aikidoa, ... ) kao vještine samoobrane – ali pri tome one moraju biti strogo kontrolirane i izvedene po pravilima ju-jitsu natjecanja u Duo – Sustavu.

Duo-Sustav u ju-jitsu sportu isto kao i KATE u karate sportu čuvaju i prenose na slijedeće generacije svo ukupno bogatstvo, efikasnost, ljepotu, smisao i poruku ju-jitsu tehnika i kao takav je stalna, čvrsta i neophodna spona ju-jitsu sporta i ju-jitsu vještine !

Obje ove sportske natjecateljske discipline se odlično nadopunjavaju i svojim postojanjem i usavršavanjem
omogućavaju sigurnu i veliku budućnost ju-jitsu sportu u svijetu !